DuM SpIrO SpErO!

Krik uzasa pada po bijelim i crnim dusama....

Bijele dotice...
Crne ne spire...

Bijele pokusava isprljati..... a crne ostaju crne...

Valjda na svom putu od vjecnosti do sada predje mnoge bijele i crne duse, vjecno nastavljajuci svoj pogani zadatak. Vjecno unistavajuci covjecnost ili ono sto tako nazivaju. Da li to uopce postoji?
Ma ni taj krik vise nije siguran da li unistava ili uljepsava. Ovima koje nazivaju covjecnima krik postaje muzika, a smrt strast... Ova stvarnost koje smo dio pustinja je groznicavih i bolesnih tackica prasine. Svaka tacka cini pustinju bolesnijom i bolesnijom.... Iskra uzasa dotice nas, tama postaje ugodna, uzas postaje vlast. Vlada... vlada... i vladat ce jos dugo ovim dijelom svemira koji nazivamo stvarnost.

Sta da uradi ovaj kojeg nazivate covjek? Nazivate ga humanim, razumnim i svakojakim drugim lijepim nazivima. Je li humano ono sto on zaista jeste?
Njegova vlast je uzas. Njemu krik drugoga ne smeta. Njemu nije mucno gledati krvavo meso drugoga. Njemu je to strast - njega to hrani - njega to uzdize iznad drugih. Napravljen je kao mehanizam, kao robot.
Slavi svoje ime kao da je savrsenstvo. Tudja imena zaboravlja. Ne smeta mu taj bolesni krik koji se cuje svuda oko njega, taj krik koji mu unistava zivot i ono sto bi on trebao da bude.

Uzivaj covjece u muzici koja te unistava... ta muzika ce te dovesti do savrsenstva vjecnosti kojega sada nisi svjestan... sada samo cujes svoje ime i svjestan si samo svog zrna prasine u ovoj bolesnoj pustinji....

A Krik uzasa i dalje pada po bijelim i crnim dusama....................

Da li ste ikada osjetili glasnoću tišine?
Zvuči nemoguće ova sintagma - glasnoća tišine...
Znam...
Zvuči nestvarno...
Znam...
Zvuči magično...
Znam...
Ali vidite - ipak zvuči...
Tišina može da zvuči glasnije nego vrisak. Tišina može da sruši svijet brže nego oružje.
Tišina može da kaže više nego riječ.
Tišina može da smiri bolje nego aspirin.
Tišina može da rodi najsjajnije misli.
Tišina može da boli.
Tišina može da liječi.
Tišina ima lice i naličje.

Tišina ima lice:
Da li ste ikada osjećali da vam je tišina u nečemu pomogla - možda kao psiholog, možda kao tumač, možda kao smirenje, možda kao pomoć, možda kao spas, možda kao utjeha... Ako uradi barem jedno od ovoga, onda je vrijedna poštovanja. Isto kao što ona svojim prisustvom poštuje mrtve na grobljima, tako je i mi živi nekad trebamo poštovati, trebamo osjetiti njenu magiju.
Tišina, pomiješana sa neverbalnom komunikacijom može da ima čarobno djelovanje. Slažem se s Dinom Merlinom: "... najbolje kad u životu imaš nekog s kim možeš ovako da šutiš...". Velika je stvar kada vam je u nečijem prisustvu ugodna čak i tišina.

Tišina ima naličje:
Tišina može biti i ružna i neugodna zbog toga što se povezuje sa smrću, grobljima, strahovima, samoćom, itd. Slažem se, nekada zna djelovati i jezivo, nekada može izazvati i strah. Nekad može pojačati vaš osjećaj usamljenosti. Nekad može pojačati vašu bol, nekad može produbiti vaše crne misli. Može da boli.
Na djelovanje njenog naličja je teško utjecati, ali djelovanje lica možemo uz trud osjetiti.
Pokušajte malo više razmisliti o tome. Pokušajte se opustiti i uživati u njoj,ako to niste dosad nikad uradili... Pokušajte to prvo sami, a onda u prisustvu neke vama veoma bliske osobe.
Ja sam se potrudila da osjetim djelovanje njenog lica.
Što se tiče ovoga kad sam je osjetila sama, nekad mi je djelovala kao smirenje, nekad mi je davala mogućnost da razmišljam o sebi, nekad mi je dala utjehu...
Što se tiče ovoga kad sam je osjetila u prisustvu bliske osobe, tad je imala jače djelovanje. Tad je imala mogućnost da mi duboko u dušu pohrani neka osjećanja, tad je učinila da osjetim svoju dušu kako se vrti, tad je natjerala moje tijelo da osjeti kako mi duša šalje uzdisaj i izdisaj, tad je natjerala moje vene da osjete toplinu krvi koja njima teče, tad je povezala moju dušu sa jednom drugom dušom. Učinila je to uz pomoć dodira i čistoće svoje muzike. Čarobno je kada vam samo jedan dodir i magija tišine ostave tako jaka osjećanja, tako jake utiske. Povezanost nastala tišinom i ugodno osjećanje pri tom nastanku su neprocjenjivi i veoma teško objašnjivi. Teško mi je da izrazim to onako kako želim, onako kako sam osjetila. Pokušala sam to što sam bolje mogla.

Tišino, hvala ti što si nekada bila glasna... Zaboravit ću ono kad me ta glasnoća gušila i mučila. Hvala ti što si sada bila dovoljno glasna i tom glasnoćom ostavila mojoj duši duboka osjećanja...

Dobro veče Mjesečino.

Dugo te nisam čula, niti vidjela. Doduše, prisutna si redovno, ali te dugo nisam osjetila. želim samo da te pitam šta se s tobom dešava, kako si, kakvi su tvoji putevi kroz mračne noći?

Noć meni znači kraj nečega, smrt jednog dana u kojem sam trošila svoju energiju, a tebi znači buĂ°enje, početak tvog dana i življenja. Poštujem tvoj život, i zato ti se divim. Ti živiš punim plućima onda kad ja mirujem, spavam, ulazim u nesvjesni dio svog bića.

Lijepa si. Sjajna. Blistava.

Onda mi svaki moj kraj dana postane ljepši kada te kao noćas potpuno osjetim. Onda mi tamu noći obasjaš i usrećiš me. Da, nekad mi je noć značila tugu. Bilo je nešto tamno i u mojoj duši dolaskom tamne noći. Večeras nije tako. Ne činiš me sama ti sretnom, žao mi je ako ću te time razočarati. I druge stvari me čine sretnom, ali si dio moje sreće jer sam nekad bila tužna u tamnim noćima iako si bila prisutna. Kad sam bila tužna, ni tvoja ljepota me nije mogla usrećiti.
Vidiš sada, iako je noć, ja sam sretna. I ti si tu, i imam priliku da ti odam počast. želim da vidiš da mi tvoje prisustvo nije beznačajno. Želim da se potpuno divim tvome prisustvu.

Dobro veče, dobro mi došla, hvala ti što si tu. želim da te češće ovako iznenadim, da ti češće pokažem da mi značiš i da te rjeđe zanemarim...

Blistaj Mjesečino, šalje ti topli pozdrav moja topla duša...

"... Kada bih samo na trenutak mogao zaboraviti da sam tek prah, i kada bi mi Bog dao još malo života, iskoristio bih ga na najbolji mogući način... Vjerovatno ne bih rekao sve što mislim, ali bih mislio sve što govorim, znao bih cijeniti stvari, ali ne zbog onog što predstavljaju, već zbog onog što znače... Spavao bih malo, a sanjao više znajući da u svakoj minuti kada zatvorim oči gubim šezdeset sekundi svjetla... Nastavio bih hodati kad drugi stanu, budio bih se kad drugi utonu u san! Ljubima bih pokazao kako se varaju kada misle da ljubav prestaje sa starošću, ljudi postaju stari kada prestaju biti zaljubljeni... Svakom djetetu bih dao krila, ali bih ga pustio da samo nauči letjeti...
Toliko sam, prijatelju moj, naučio od ljudi... Naučio sam da svi oni žele živjeti na vrhu planine, a nisu spoznali da je prava sreća u načinu na koji se čovjek penje na vrh... i s kim! Shvatio sam da kada novorođenče svojom ručicom uhvati prst roditelja, ono ih se drži zauvijek. Shvatio sam i to da ljudi ne trebaju gledati druge s visine, osim kada im pomažu da se pridignu..."

Gabriel Garcia Marques

Sjedila je medju nepoznatim licima. Sama. Pospana. Autobus se kretao putem koji vec zna napamet, pa je odustala i od gledanja kroz prozor. Gledala je negdje ispred sebe, u prazninu. Zavoj na ruci podsjecao ju je na neugodni dogadjaj. Rana pulsira i uzrokuje bol i mucninu. Plasljive je prirode, pa se i sada uplasila. Sta je sad, sta se desava, zasto se ovako osjeca? Pokusava da dublje dise, ne bi li se mucnina stisala. Nista, isto je. Razmislja sta da ucini da joj bude lakse. Sjeti se jabuke u torbi koju je ponijela na svoj ustaljeni put, da bi je pojela u nekoj od noci kada bude sjedila u svome grobu. Nije oprana, ali izbora nema, pojest ce je. Grize jabuku i moli Boga da joj ona pomogne. Nije joj pomogla. Uzvrtila se i sve teze disala. Nije znala sta da ucini.
Onda je pogledala oko sebe. Mnogo nepoznatih lica sjedi i brine o svojim stvarima. A culi su da tesko dise, culi su njene mucne uzdahe, uzdahe boli. I niko od tih lica nije se ni osvrnuo. Niko je nije ni pogledao. Rastuzila ju je ta misao, jer nije shvatala kako mogu ravnodusno ignorisati tudju bol, tudju muku. Sklopila je oci i osjetila da se pune suzama. Nije zeljela da ih otvori, jer bi suze potekle niz lice. Ipak se jedna suza iskrala ispod kapka i spustila niz njen obraz. Brzo ju je obrisala, jer ne zeli da suza oda njenu slabost pred takvim licima, pred takvom nehumanom gomilom. Ovakve misli su je jos vise mucile i uznemiravale. Pokusavala je da se smiri, da se osvijesti, ali joj se jedno pitanje neprestano vrtilo po glavi – gdje ste ostavili humanost? Pomisljala je na to da bi, da je malo hrabrija, naglas izgovorila to pitanje. Ali, kao da bi neko od njih to shvatio. Gdje su sva ta lica ostavila svoju humanost? Vjerovatno su je smjestili u pozlacenu kutijicu i stavili je kao ukras na polici u dnevnoj sobi. Izabrali su pozlacenu kutijicu, jer su kao prolazna bica zapravo optereceni materijalizmom i smatraju da jedna tako vrijedna stvar zasluzuje pozlacenu kutijicu. A ne smatraju da sadrzaj te kutijice zapravo treba da krasi njihovu dusu, a ne da kutijica krasi njihovu dnevnu sobu. Sigurna sam i da se na kutijici nalazi mnogo slojeva prasine. Zaboravili su oni tu kutijicu i ko zna kada su zadnji put zavirili u nju, a kamoli iskoristili njen sadrzaj. Tuzno je to, pomislila je, zamolivsi Boga da joj pomogne da ona ne ostavi svoju humanost u nekoj pozlacenoj kutijici. I ako je nekad ostavi, jer je covjek i jer je gresna, da je ipak opet uzme, da je ne zaboravi.
Pokusala je da se smiri. Stavila je slusalice, sklopila oci i slusala rijeci – pogledaj dom svoj andjele i skini paucinu s ociju, vidjet ces prizore potresne, vidjet ces nesretne i bolesne, vidjet ces cemer, smrt i jad... Andjele...

Odeš, pa se vratiš, tako teče život.

Ostaviš svugdje dio sebe, prođeš ulicama raznim, da bi se opet vratio u onu gdje ostavio si dom svoj.

Mjesta gdje živim više imam, tačnije dva, Zenica – moj dom i ognjište i Sarajevo – mjesto za koje me veže fakultet. Na ta dva mjesta prolaze dani svijetli i tamni, radosni i tužni. Različita mjesta su ta, što po okruženju to i po izgledu i duhu. Jedan ima duh doma pravog, toplog i milog, a drugi ima duh prolaznog, trenutnog.

Čudni su putevi ljudski, čudne su prilike kroz koje čovjek mora proći da bi imao ono što nazvaše životnim iskustvom. Čemu to? Valjda to ima svrhu ispunjenja života ljudskog, jačanja duha ljudskog, jačanja bića ljudskog.

Tako i ja – odem, pa se vratim. Odem u svijet drugi, gdje gradim jedan dio sebe, a drugi dio uvijek ostavim na mjestu odakle sam pošla, ostavim u svom prvom svijetu. Onda će se ta dva svijeta sjediniti kada za to dođu prilike, pa ću onda biti puniji čovjek – čovjek što živje u lijepa svijeta dva, da bi izgradio sebe. Gradim tako ciglu po ciglu, dan po dan, živeći u dva svijeta, prelazeći čas tamo, čas ovamo. A ustvari, sve sam to jedna ja, samo dio svog jedinstva gradim ovdje, a dio tamo. Dinamična gradnja jednoga bića, doista.

Ali, imam i čarobni trenutak smiraja. On je na prelazu između dva spomenuta svijeta. Ali nije svejedno na kojem prelazu, iako je prostorno isti, različit je smjer u kojem prelazim. Moj čarobni trenutak smiraja je u onom prelazu iz smjera drugog, prema prvom svijetu.

Kad zaluta ljeto u tmurne dane, kad čarobna rijeka svjetluca od sjaja sunca velikog, kad ugledaju oči moje drvored zelenih ponosnih bića – tad dođe moj neprocjenjivi čarobni trenutak smiraja. A onda kad udahnem miris grada ponosnog, pomislim na majčine ruke koje će uskoro obgrliti moje umorno tijelo, na toplinu doma mirnog i na ljubav posijanu u srcima.

I onda se srce mirno utiša, a zatim se duša napuni snagom za ponovni odlazak koji će doći.

Doći će i odlazak, ali i povratak. To mi niko uzeti ne može. Moj dom, moje ognjište, moju lijepu Zenicu. Svaki put joj se sve više i više divim, jer je moja, i rijeka i polje i svaki kutak njen.

Odeš, pa se vratiš, tako mi teče život.

Neka… samo neka teče…

KOLAJNA

Stupaj sa svojim mrakom
Kroz propast horizonta;
Sa tajnom i oblakom,
Od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
Kroz ponoć cijele zemlje;
Pjevaj sa svojom dušom
Gdje god se spava i drijemlje...

Dosta je laži! Što mi treba
To nije mnogo, dobri Bože
A toliko se dati može:
Tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebi dobre volje,
Meni bi bilo čisto bolje
I – čisto ravan put do sreće.




UHAPSEN U SVOJOJ MAGLI

Uhapsen u svojoj magli,
zakopcan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruzi, svojem maku.

I svak zudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tisti,
i na munju koja prijeti,
nasa blaga Nada vristi:
biti cisti. Biti sveti.

I kad nema Naseg duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.




POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, cu i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i cistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i cisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajednickog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opce zdjele,
i sebicni je pecat jedan nasred cela.

Stojimo covjek protiv covjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reci u uho oholosti,
no vrlo srecno za ocajnicku srecu,
da svi smo isti u zloci i radosti,
i da nam breme kobi pociva na plecu.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad cu ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braci.

Jesi l' živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bio
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.


Sergej Aleksandrovič Jesenjin

NEMOGUCE je samo velika rijec koju koriste mali ljudi da bi lakse zivjeli u svijetu koji im je dan, umjesto da potraze snagu da bi ga promijenili.

NEMOGUCE nije cinjenica - to je misljenje!

NEMOGUCE nije izjava - to je izazov!

NEMOGUCE je mogucnost!

NEMOGUCE je privremeno!

NEMOGUCE JE NISTA!!

"PRAVA JE ISTINA DA NE POSTOJI SAVRSENO BICE! SVE STO TI TREBA DA IZ SVOJE VIZIJE NEKE SAVRSENE OSOBE NAPRAVIS ZA SEBE SAVRSENU OSOBU, TEK JE MALO CAROLIJE I LJUBAVI...."

"Zivot je apsurdan a ipak cu da zivim, uprkos svemu! Tu ja nalazim ovu jedru, energicnu odbranu od svake slabosti koju bi tezina zivota mogla da mi natovatri. Imam pravo da se ubijem,ali necu! Zivjet cu muci u inat!"

"Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se gasi...Izbrisati je da ne postoji,da ne boli! Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio da onim sto vise ne postoji! Ovako se mijesaju utvare i zivot,pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota..."(Mesa Selimovic)

"Sto vise jedna djevojka vjeruje u dobro,to se lakse predaje, ako ne ljubavniku, onda barem ljubavi, jer kako je nepovjerljiva, nije ni jaka, i zadobiti njenu ljubav - pobjeda je koju moze postici gotovo svaki muskarac.."(Alexande Dumas -"Dama sa kamelijama")

"Do kraja zivota upoznavat cu ljude, a nikad ih upoznati necu. Uvijek ce me zbunjivati neobjasnjivoscu svojih postupaka!" (Mesa Selimovic)

"Ljubav dolazi iznenada , kao oluja, kojoj se ne moze ukloniti. U jednom casu zavlada ljudskim srcem i njezina moc ne osjeca se samo u sreci, nego i u nesreci osjecamo je jos vise! Jace djeluje!" (Mesa Selimovic)

 "Neprestano otkrivam da nikako ne mogu da otkrijem ljude. Ono sto kazu,nije ono sto cine, da li je onda ono sto misle?!" (Mesa Selimovic)